Objava: 28.02.2013.
Zbog mnogih izvora vode i sretnog smještaja momjanski je kraj bio naseljen i u pretpovijesno doba, o čemu govore i nalazi u spiljama Cingarele. Momjan je bio sjedište prethistorijske gradine, a vjerojatno naseljen i u rimsko doba (Castrum Mammilianum). Prvi put se spominje 1035. u jednom carskom dokumentu. Godine 1102. grof Ulrik Drugi Weimar daruje neke svoje posjede u Istri, među kojima i momjanski feud Akvilejskom Patrijarhatu.
U XIII. st. patrijarsi dodjeljuju feud svojim vjernim vazalima, gospodarima Devina. A prvi, Vossalco sagradit će kaštel. Njegovi sinovi Conone i Biachin uvećavaju vlast i premoć obitelji, dok njihovi nasljednici nisu znali održati prestiž obitelji iz prvih vremena.
Oko 1340. feud patrijarsi dodjeljuju u posjed njemačke obitelji Raunicher, a dva stoljeća kasnije obitelji Rota iz Bergama koja u njemu obitava do 1853. godine kada ga zauvijek napušta i podiže svoje novo obiteljsko gnijezdo u Momjanu. Poslije revolucionarne 1848. godine, konačno je ukinuto kmetstvo, a Momjan dobiva status seoske općine pod upravom seoskog starješine. Obuhvaća i Merišće, Oskoruš i Sorbar (Marušiće). Reorganizacijom uprave 1905. gradić postaje dijelom općine Buje. Momjan zahvaća široko područje sa više malih zaselaka. Različitost krajolika uživa se na izletima i šetnjama Momjanštinom u sugestivnom ugođaju suglasja i sklada čovjekovog djelovanja i prirode. Osim malvazije, vinogradi daju muškat visoke kakvoće, priznat i van ovoga područja.
Lovačkom turizmu pogoduje velik izbor divljači – ima fazana, srndaća, divljih svinja, itd. Ugostiteljstvo se naslanja na tradicionalnu domaću kuhinju, a velike su mogućnosti i razvoja seoskog turizma. Urbana struktura Momjana razvijala se najprije u donjem dijelu naselja gdje su crkva i najstarije kuće da bi se s vremenom proširila prema vrhu brežuljka gdje je utemeljeno gornje naselje. Najstarija je crkva sv. Martina iz srednjeg vijeka sagrađena u više faza te je do prošlog stoljeća bila okružena grobljem. Trobrodna je, s pet oltara, mramornom propovjedaonicom i krstionicom. Jedan je oltar posvećen sv. Rufu mučeniku čije su kosti pronađene u sandučiću, ugrađenom 1567. u poljsku crkvu sv. Nikole. Ovdje ih bijaše prenio iz koparske biskupije reformacijski biskup Petar Pavao Vergerije, strahujući da se ne bi izgubile ili da ih tko ne bi oskvrnuo. Staru crkvu između 1578. i 1600. obnovio je župnik Diedo. Brodovi su odijeljeni s osam stupova osmerokutnog podnožja. Do prošlog stoljeća bili su uklesani antropomorfni reljefi i drugi simboli. Danas je to samo jedan, onaj uz prezbiterij sa godinom MDLIX i pticom koja taži žeđ iz kaleža. Na bočnim oltarima lijevog broda ističe se lijepi višebojni kip Majke s Djetetom iz XVII. st. i oltarna pala sa sv. Valentinom i sv. Jeronimom, a na oltaru desnog borda nalazi se pala sa sv. Franjom i sv. Blažem potpisana P. Kunl. Drugi oltar posvećen je sv. Antunu. Glavni oltar u baroknoj izradi bogato je uređen višebojnim mramorom, vitkim volutama i kipovima sv. Martina i sv. Stjepana. Na zvonik je ugrađena lijepa ploča sa lavom svetog Marka.
Nad Momjanom je seoce Sv. Mauro, sa crkvom i zvonikom. Nekoć okružena grobljem, crkva je bila proširena jer su je smatrali čudotvornom te posvećena Majci Božjoj od zdravlja. Selo Merišće smjestilo se na brežuljku sa predivnim pogledom. U blizini je bilo i rimsko naselje, a sada grobljanska crkva sv. Ivana Krstitelja sa trijemom u drvu koji podupiru stupići. Pročelje krasi zvonik na dvostruku preslicu. Selo Oskoruš pretpovijesnog je porijekla, drevna Fontana Fusca. Dijeli se na gornji i donji dio. U selu se nalazi grobljanska crkva sv. Katarine. Na rubu sela nalazi se crkva sv. Jurja.
Trijem podupiru četiri mala pilastra četverokutnog presjeka. Na pročelju se ističe zvonik na preslicu. U selu Brič nalazi se grobljanska crkvica sv. Marije Magdalene, nekad bogato opremljena, danas gotovo ogoljela. Selo Brda, srednjevjekovna Warda Vegla, pretpovijesnog je porijekla i nalazi se na 408 metara nadmorske visine te dominira uvalom potoka Argilla. Crkva sv. Jakova iz XVI. st. jednobrodna je. Zvonik visok 16 metara nalikuje kuli sa zupčanim kruništem iz 1924-25 godine. Uz granicu sa Slovenijom nalazi se selo Kučibreg na 432 metara visine odakle se pogledom doseže izuzetno lijepa panorama. Crkva sv. Juste na osami je izvan sela. Ovdje se nalazi i spomenik palim borcima bitke kod Kučibrega koja se odvijala u noći s 3. na 4. studeni 1944. godine i u kojoj su se rame uz rame borili borci Druge brigade 43. istarske divizije te borci bataljuna «Alma Vivoda» iz Mugge. Momjanski kaštel sagradio je devinski vlastelin Wosalcus de Mimiliano na stjenovitom vidikovcu koji se uzdiže nad dolinom potoka Argille.
Dvorac je neko vrijeme bio u posjedu goričkih grofova te njemačkih plemića Raunichera, da bi 1548. g. bio prodan staroj plemićkoj obitelji Rota porijeklom iz Bergama koja ga je popravila i u njemu obitavala do 1835. godine. Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom još su vidljivi ostaci zida, kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa. Svjedočanstva o veličanstvenoj građevini ostavili su važni posjetitelji, među kojima slavni biskup Tommasini koji u XVII. st. opisuje predivni dvorac i grb obitelji grofova Rota s natpisom: «Simeon comes rota eques decori, et comodo» (Vitez Simeone Rota ljubitelj ukrasa i ugode). U dvorcu se u ono vrijeme nalazilo nekoliko topova, bačva od sto i više barila vina i mala obiteljska kapela sv. Stjepana prvomučenika.
Momjanski kaštel
Momjanski kaštel sagradio je devinski vlastelin Wosalcus de Mimiliano na stjenovitom vidikovcu koji se uzdiže nad dolinom potoka Argille. Dvorac je neko vrijeme bio u posjedu goričkih grofova te njemačkih plemića Raunichera, da bi 1548. g. bio prodan staroj plemićkoj obitelji Rota porijeklom iz Bergama koja ga je popravila i u njemu obitavala do 1835. godine. Od drevnih znamenitosti kaštela s visećim mostom još su vidljivi ostaci zida, kule i portal s lukom i dva veličanstvena kamena polustupa.
Svjedočanstva o veličanstvenoj građevini ostavili su važni posjetitelji, među kojima slavni biskup Tommasini koji u XVII. st. opisuje predivni dvorac i grb obitelji grofova Rota s natpisom: Simeon comes rota eques decori, et comodo (Vitez Simeone Rota ljubitelj ukrasa i ugode). U dvorcu se u ono vrijeme nalazilo nekoliko topova, bačva od sto i više barila vina i mala obiteljska kapela sv. Stjepana prvomučenika.
