Objava: 26.01.2015.
Nakon lokalnih Luganinagda, smotri i natjecanja proizvođača domaćih istarskih kobasica-luganiga, održanih diljem Bujštine, najuspješniji, njih 16, okupilo se na završnom natjecanju u Marušićima. U jakoj i prilično ujednačenoj konkurenciji pobjedu i veliki pehar za svoje je kobasice osvojilo Valter Marušić iz Marušića, drugo mjesto osvojio je Franco Basiaco iz Buja, a treće Viviana Pribac iz Škudelina.
Ona je uz to osvojila, zapravo s Sonjom Primožić podijelila i drugo mjesto na kroštoladi, natjecanju domaćica u pripremi kroštula. Na tom je natjecanju u konkurenciji 19 predstavljenih kroštula pobijedila Doriana Bernobić iz Kaštela, a treće je mjesto osvojila Nerina Šav iz Marušića.
Valteru Marušiću ovo je treća pobjeda na Luganigadi pa mu je veliki pehar pripao u trajno vlasništvo. Na pitanje koja je tajna njegova uspjeha odgovara: “Kobasice treba pripremati pažljivo kao da radiš za sebe. Netko misli da se u kobasice može samljeti sve, ali u njih ide samo kvalitetno meso. Za kvalitetnu kobasicu naši su stari nekada odvajali dosta vremena. Sjekli su samo najbolje dijelove svinjskog mesa i to su stavljali u crijevo, jedino je to garancija da će kobasica biti dobra i da će dugo trajati jer hladnjaka nije bilo, a kako bi ih što duže sačuvali znali su ih spremati u masti ili ulje.”
Tradicionalna kobasica ne smije biti previše masna jer se upotrebljava suha, kaže Marušić, dodajući kako ta kobasica nije namijenjena pečenju, pa joj nije potrebna velika masnoća da se meso bolje peče. Nekada su težaci iz ovog kraja kobasicu, kao marendu, nosili u polje ili u vinograd pa je trebala biti proizvedena od kvalitetnog mesa kako bi mogla potrajati, a da se ne pokvari. Za kobasice se obično uzima meso od obrezivanja pršuta, plećke, vratine i dijelova uz kosti s time da se masnoće odstrani. Kobasice se spremaju sutradan nakon kolinja, kaže Marušić, kada se voda iz mesa iscijedi. Meso se tada nareže na komadiće, dodaju se začini papar i sol, malo šećera, kao konzervans, ali i da ostane crvena boja mesa. Dodaje se češnjak, malvazija i voda u kojoj se prokuhaju lovor i ružmarin. Omjer začina svaki proizvođač dozira prema vlastitom ukusu. Nakon toga kobasica se ostavi na malo toplijem mjestu da meso postane kompaktnije, a poslije se stavlja na sušenje.
“Ove smo godine imali buru pa su kobasice dobre”, kaže Marušić. Budući da mu je ovo već treća pobjeda na Luganigadi može se reći da njegove kobasice ne ovise o buri, već su proizvod iznimne kvalitete. Tu je kvalitetu prepoznao i žiri sastavljen od 25 nezavisnih degustatora, osoba koje nemaju nikakve izravne veze s proizvođačima.
Oni, minule subote u Marušićima, doista nisu imali lak zadatak jer kako su rezultati pokazali, pojedini uzorci kobasica razlikovali su se tek u nijansama. To je kako je rekao David Šav, duhoviti i daroviti voditelj Luganigade dokaz da je ova manifestacija doprinijela kvalitetnoj proizvodnji luganige ili domaće istarske kobasice u mnogim domaćinstvima diljem Bujštine. Osim dobrih kobasica posjetitelji Luganigade mogli su se osladiti kroštulama, domaćim kolačima karakterističnim za mnoge krajeve Istre.
Za izradu kroštula ima više recepata, kaže Doriana Bernobić pobjednica “Kroštulade 2015.” Njen je recept, kaže, jednostavan. Za dobre kroštule treba brašo, jaja, šećer, vanilin šećer i korica limuna, s tim da neki u tijesto stavljaju vino i rakiju, a ona samo rakiju, koja sprečava da se kroštule u pečenju “napiju” ulja. Prije pečenja tijesto se razvalja izreže i oblikuje u mašnice koje se peku u ulju. To je to, jednostavno, reći će pobjednica Kroštulade kojoj je za njen recept, kao i Valteru Marušiću za luganige-kobasice nagrade predao bujski gradonačelnik Edi Andrijašić.
U domaćim okusima Luganigade i Kroštulade uz članove žirija uživali su i brojni posjetitelji koji su u Marušiće došli iz raznih krajeva Istre, Slovenskog primorja i obližnjih krajeva Italije. Osim kobasica i kroštula mogli su kušati mega fritu od 150 jaja i tri kilograma luganiga koju je Robert Žmire, jedan od finalista TV showa Masterches, pripremo s Lorisom Flegom, Sandrom Labinjanom i Ivanom Živkom učenicima kuharstva Gospodarske škole u Bujama. Naravno pod budim okom Marina Maretića jednog od pokretača Luganigade.
Druženje uz kobasice u konobama započelo je koncem 1980-ih, onako prijateljski da se kušaju kobasice, kaže Maretić, a onda im je, dodaje, došla na um zamisao da održe natjecanje. Prvo, održano 1993., bilo je skromno, pa ga veseli kada se na Luganigadama, kao ove godine okuplja ovako veliki broj ljudi. To je najbolji dokaz da su nastojanja ljubitelja tradicije u izradi kobasica urodila plodom i da proizvodnja domaćih istarskih kobasica ili luganiga u ovom kraju neće iščeznuti. Na tom je putu ustrajan je i Valter Bassanese, direktor Turističkre zajednice Grada Buja koja uz Mjesni odbor Marušići organizira Luganigadu.
Izvor: Glas Istre – Napisao i snimio Mirjan RIMANIĆ
